Ponoć je...

By reina108

Ponoć je odbila svojih 12 gong udaraca
I kaže mi on - odlazim, došao je čas za moju transformaciju!
Kako? Pa nije pun mjesec - šapnem mu ja na uho.
Svake večeri se ja transformiram, moja ljubavi, svake večeri, svakog trenutka, svake noći. Svaka minuta je moje umiranje, mala smrt iz koje nema povratka. Iz noći u noć, sve sam dalje od tebe.

Spleli su nam se pogledi. Krenuo je rukom da me dodirne, da me zagrli, ali je stao usred pokreta i dohvatio kutiju cigareta. Negdje putem je izgubio hrabrost.
Negdje putem je izgubio vjeru u sebe - ššššššš, ma neću uspjeti... ona je tako... ona je tako jebeno svoja!
Da li netko tako svoj može malo biti moj!?! - pitao se on.

Da li netko tako ne svoj, može biti moj - pitah se ja.

Napitak zaborava našao se u njegovoj čaši. U ustima mu je bilo gorko, a utroba je gorjela. Izostao je onaj slatki osjećaj zadovoljstva.

A ona je negdje tamo, preko 7 gora, daleko od mora....

A ona je postala ja.

Dodirujem mu lice. Grč, bol i strah. On mora pobjeći. Mora.
Nigdje ne vidi izlaz iz tunela. Nadzorne kamere snimaju. Gleda me zaprepašteno, traži mobitel. Na njemu niti jedne jedine kune. A što bi mi i rekao.

Da me voli više od života.

19.01.2007.

N.

Ona ima more u očima...
Ona ima...
Ona ima sve što ja nemam
Ona ima...
Ona ima ljubav u naručju...
I malu kućicu...
I kišobran od ljubavi...
Ona ima...
Macu koja joj se jutrom mazi uz papuče...
Ona ima slobodu umjetnice
Pravo na svoje trenutke
I razbijene tanjure...
Ona ima sve što ja nemam...
Ali ja imam...
...Dušu!!!

18.01.2007.

My Dream Shoes Moments

By reina108
Obula sam svoje cipele za sanjanje, sjela na balkon, zabacila noge na ogradu i jednostavno ... bivala!

Kako bi to izgledalo?

Stajala bih ispred tebe pognute glave da mi ne vidiš oči. Oči su ogledalo duše, a ja ne želim da mi zaviruješ u dušu. Previše straha sad tamo ima, rekla sam ti. Ne želim da to gledaš.
Imam smjele snove i maštanja, i tebe u njima. Ne želim da to vidiš, a opet želim.
Ne želim da mi vidiš podrhtavanje usana i kako mi se koljena tresu kad si blizu. Ne želim. Jer tvoj odgovor bi mogao biti čista okrutnost. Mogla bih od tebe čuti svašta. Kako se usuđujem? Da jel sam ja svjesna što me sve čeka sljedećih mjeseci? Što mi pada na pamet? Da sam sve krivo shvatila...
Možda i jesam. Um se poigrava kad nekog tako jako želiš. Vidiš signale i poruke tamo gdje ih i nema. U glavi divljaju svi mogući scenariji, dijalozi, monolozi... Koji od njih je moguć, istinit?

Da se nađemo na "kavi". Pričamo o nekim kao "službenim stvarima". Da smo "kao" totalno "cool". Da odjednom samo kažeš - idemo negdje! I da se ja bez riječi dignem. Slijedim te kamo god...

Zavaravam li se?
Samo ti imaš odgovor.
A ja ga ne želim čuti. Jer me je strah, stalno ti to ponavljam.
Htjela bih samo da ništa ne govoriš i da me odvedeš negdje. Da me zagrliš. Prošećeš svojim rukama po mom licu. Da mi kažeš kako te nije briga ni za šta. Da mi priljepiš bezvremenski poljubac na usne, da pustiš da prsti i usne pričaju.
A drugo i nije važno.
Jer ionako ništa drugo sada ni ne možemo promijeniti.

Kad mi dah zastane

Nosim u sebi neke prizore, urezane slike u dušu, skrivene u sjećanjima, koje mi izmamljuju uzdah svaki put kad ih prizovem. Nekad davno nisam imala mobitel s kamerom u džepu, niti fotić u torbi i tako, sada te slike plove jedino u mojim sjećanjima.
Onaj vreli, ljetni dan kad je mala, sedmogodišnja Tai krala suncokret na jednom slavonskom polju, onaj stakleno smrznuti, ispunjen bjelinom snijega dan kad je četverogodišnja Tai plakala od zime jer je morala pješice ići od vlaka do jednog malog zagorskog sela. Plavetnilo onog mora kad su dvanaestogodišnju Tai poveli na Kornate u lov na dagnje. Onaj dan pun istarskih mirisa, kad se trinaestogodišnja Tai osjećala tako malenom kraj Arene...

Danas Tai ima mobitel sa kamerom u džepu i tako je nastala ova slika koju nosim na ekranu od mobača, a najviše u svom srcu. Tog dana, 28.07.2004. zastao mi je dah od prekrasnog zalaska Sunca na Cresu. Stajala sam bosa, nasmiješena, kraj mene su bila moja dva anđela. Pamtim miris soli, šuškanje mora, bistrinu zraka, polagano šuljanje večeri, prisutnost nevidljivih bića koja slave Prirodu i Život. I onaj osjećaj nepomućene sreće i mira u duši, suza izazvanih tom silnom ljepotom, ljubavi koja se iz mog srca slijevala na čitav Svijet. Da, bila sam sretna tada, bili smo sretni. Ništa nije izazivalo strah. Čista, nepomućena sreća.
Želim se vratiti na Cres, želim ponovno biti ta Tai.

Između udaha i izdaha prozori su u vječnost.

Za jedan otkucaj srca

Sve je tako
Prolazno
Zamjenjivo
Promjenjivo

A ja sam
Tako mala
Tako krhka
Tako nezaštićena


Smrt je udaljena uvijek za samo jedan otkucaj srca!

Drvo po drvo - šuma!

Tamo gdje god je prošla vatra, prođi i ti, i neka iza tebe ostane drvo!
Ne zaboravite - šume su naš život. Ako one nestanu, neće više biti ni nas.

Šalji dalje.

Pokoji potez kistom na platnu Ljubavi

Ljubav je van svih tekstova, svih poema ikad napisanih, van kemijskih procesa koji je prate na materijalnom planu, van svih mogućih i nemogućih predodžbi s kojima su ljudi, od kad je svijeta i vijeka, pokušali dokučiti istinu o tom veličanstvenom osjećaju.
U stvari, to čak nije ni osjećaj, već stanje svijesti.
Ljudi su ograničili i skučili Ljubav na pravila, moral, običaje, pripadnost, zajednice, brakove, odnose, vrste, sklonosti, navike, epitete, kategorije ... zatočili su je u sve moguće i nemoguće definicije, ladice.
Oh da, ljudi se plaše svega onoga što ne pripada u određenu ladicu, ljudi su takvi, vole kontrolu. A kako ćeš kontrolirati nešto tako eterično, ali moćno poput Ljubavi? Čak je i pojam Bezuvjetna Ljubav ipak samo pojam, i nečije definicije koje se razlikuju.
Zbog silne kontrole, toliko je malo Ljubavi među ljudima. Jasno, i zbog straha. Koje li ironije - zbog straha od te iste Ljubavi.
Ja jednostavno volim, i više od toga nemam što reći. Volim puno ljudi. Ljubomora mi je stran pojam. Ne razumijem
ga. To je kao da mi netko kaže - ne smiješ i njega/nju voljeti - kao da će za tebe manje ostati? Kao da je to ograničena količina koju posjedujemo, pa da njoj treba štedjeti? Ako dam još nekom, zar će manje ostati za tebe?
Kao da još nekome dajem nešto što pripada samo i isključivo tebi? Zaista to ne razumijem. Ni mojih poljubaca neće
biti manje, ni zagrljaja, ni lijepih riječi, ni pjesama koje izviru u mom srcu.
Volim pisati i pjesme i priče ljudima koje volim. I o ljudima koje volim. Kad se s nekim dotaknem u duhu ljubavi to je
veličanstvo života. Život sam. Čista radost. I kako to ograničiti?

I zato, ne vežite mi krila. Pustite me da letim. Pustite me da plešem na krilima Ljubavi. Ne pokušavajte me svezati, stavljati mi okove od Ljubavi, ne mjenjajte mi ime u ime Ljubavi, ne pokušavajte me zarobiti papirima i potpisima
zbog Ljubavi, iznuđenim obećanjima, ne prijetite mi u ime Ljubavi, ni ne pokušavajte definirati moju Ljubav, ne
sudite mi zbog Ljubavi... jer sve ono o čemu vi govorite - nije Ljubav. To je samo vaša definicija ljubavi, blijedo
naličje, nejasna slika - vaša subjektivna slika Svjeta, nametnuta iz materije bez dodira s Duhom.
Stanje svijesti u Ljubavi ne poznaje "moj, tvoj, njegov, njezin", ne poznaje ni rod ni spol, već samo Duh, Ispunjenje,
Kreaciju, radost pretapanja, ispreplitanja. Bivanje. Postojanje.
I zato je moja obitelj velika.
I zato moja obitelj ne sliči na vaše obitelji u kojima se vežete i okivate na sve moguće i nemoguće načine, u kojima
tražite garanciju potpisima, ugovorima, komadima metala koje nosite oko prsta, tražite ekskluzivu u Ljubavi. Vi niste
gospodari Ljubavi, a to tako silno želite biti. Toliko silno želite "mjeriti" Ljubav tako da je niti ne stignete osjetiti. I zato vam stalno nedostaje. Od silnog dokazivanja Ljubavi, Ljubavi je nestalo, a ostalo je samo dokazivanje.
Ja ne "posjedujem" ljubav, ne "posjedujem" nikog i zato je imam u izobilju. Dotakne me iza ugla kad se i ne nadam.
I zato, ne gledajte me čudno kad izgaram u Strasti, kad su mi noći pune uzdaha, kad sanjam nasmješena, kad iz
mene izviru poeme. Puštam svoje Ljubavi da rastu, da plešu, da se smiju, da plaču, da lete i sanjaju, da se ljube, da vode Ljubav u najžeščim vrtlozima strasti, na svim razinama, od Duha pa sve do Materije, u svim svojim izražajima i nijansama, u raznim vrstama Stvarnosti, raznim odnosima, raznim ispreplitanjima.
I tko mi uopće može i smije reći da se nešto "ne smije", da je nešto "grijeh", da je nešto ... bilo što?
Hajde, tko će prvi baciti kamen?

...Sve oko mene je grijeh, vrijeme je morat ću poć'
Kao Atlantida tonem u noć...

Žena u bijelom

Jedna žena u bijelom mi je spasila život ili... ili mi je donijela smrtnu presudu. Još uvijek ne znam što je od tog dva. Nadam se da je ipak ovo prvo.
Ukoliko je tako, nosit će cijeli život dio moje duše, kažu Indijanci.

Obično smo neodoljivo privučeni onim ljudima i situacijama koji su od ključnih značaja za naše živote. To je ona neodoljiva privlačnost kojoj se nitko i nikad ne može oduprijeti. To je ona privlačnost koja je zaslužna da u našim životima iskusimo svu snagu osjećaja, svu snagu Svjetlosti, Ljubavi, možda mržnje, straha, ljubomore...
To je ona snaga i Svjetlost, koja kad zasja, natjera neke ljude da pokriju lice, okrenu glavu i pobjegnu jer ne mogu izdržati zasljepljući sjaj Svjetlosti koja tjera tminu i koja te ogoljuje pred drugim u svoj svojoj ranjivosti, svoj svojoj krhkosti.
To je ona fatalna privlačnost koja je predznak nove etape na životnom putu, nove lekcije, evolucije. Privlačnost koja kroz druge, natjera čovjeka da pogleda sebe.
I što je najvažnije, to je uvijek obostrana lekcija, bilo da učiš, ili si poučavan, uvijek kroz drugu stranu dobiješ ono što je najpotrebnije za tvoj rast. Ili jednostavno odbiješ lekciju. Ali i to je lekcija.

Kako god, kako bilo da bilo, da su neke druge okolnosti, vremena, situacije - ušla bih u to svom svojom silinom koja je oduvijek rušila zatvorena vrata, formu, barijere.
A sad?
Sada su neka druga vremena, druge okolnosti, godine, mudrost, oprez. I stojim ovako u mjestu, još uvijek razmišljajući iz pozicije Mudrosti, a ne Strasti.
Stojim.
Čekam.
Sat kuca.
Odbrojava.
Dvojim.
Razmišljam.
Sanjam.

Sanjam li ja ženu u bijelom ili ona sanja mene?

Sanjam...

Vidjet ću te...uskoro

Kad sam odlazila na usnama mi se zaledilo pitanje: "Pa onda se nećemo više...?
- ... vidjeti? Ma hoćemo!
- Hajde bok!
- Bok!
Smješak.
Zatvaram vrata. Sve nekako službeno i bez veze.

When will I see you again?
When will we share precious moments?
Will I have to wait forever?
Or will I have to suffer and cry the whole night through?

When will I see you again?
When will our hearts beat together?
Are we in love or just friends?
Is this my beginning or is this the end?

Ljubavna

Sve je tako neobično
Prolazimo kroz neke svjetove, trenutke, misli
I ne znamo tko smo
Korak po korak
Vrtimo se u krug
Na zidovima ostaju samo neki čudni simboli
Začarani u ovoj noći
Dva djeteta u transu
Prokletstvo Afrodite
Bačeno na nas ...

I ostaju samo neke rijeći
Dane tek tako
Na običnom listu papira
A nisu ni sjena onom što osjećamo
Što znamo i želimo
A zvijezde nam se smiju
I ne znaju za suze
Tvoje i moje
Duboko u noć prikrivene
U nekim tonovima
Davno izmišljene pjesme
Koja samo nama nešto znači ...

A oni to ne razumiju
Vrijeme odnosi ono što je sada
Samo Tvoje i moje
To što nam drugi uporno
Pokušavaju ukrasti i što nam i
Tako nezaustavljivo bježi iz ruku
I sve je tako naizgled uzalud
Sve što radiš, misliš, želiš je
Osuđeno na prošlost
I sve bi bilo tamno i izgubljeno kao
Najtamnija noć ...
Ali postojiš Ti
I tvoj pogled je jači od zaborava
Tvoje riječi jače od vjetra
I zlih duhova
Koji su nad nama
I na nas padaju
Zrake sunca
Kao najljepša istina između nas ...

I nema veze što su snovi
Nasukani usred rijeke
Koja nezadrživo teče u daljinu
Što je dan pobijedio noć
Što je smijeh razbijen na stijenama samoće
I što su osjećaji rođeni iz vatre
Važna je jedino pobjeda nad
Bogovima prošlosti i smrti
I to što se ponor između nas sad
Pretvorio u zrno prašine ...

I ne postoji više ništa privremeno
Ni ružno
I nismo više obični smrtnici
Jer imamo nešto
Što je samo nama možda slučajno dano
I važno je samo to
Jedino to
I ništa više
Samo mi
I nitko više.

Još jedna astralna

Ja sam izgubljeno dijete

Na maglovitim livadama tvojih snova

Lutam prostranstvima tvoje duše

I igram se tvojim mislima...


Tražim čarobna vrata

Hrama tvoje ljubavi

Koja skrivaju vatreni čarobnjaci

U bezimenoj zemlji tvog sna...


U šumama sunčano zlatnim

Poput tvoje kose

Ime je tvoje jedina pjesma

Šarenim pticama...


Ti si zemlja bez povratka

Gdje sam začarana u tvojim očima

Plavim kao nebo, kao more dubokim

I nestvarnim kao san...

Sinestezija

Molim te
Nacrtaj mi muziku
Ispričaj mi tišinu
Otpleši mi ples duginih boja

Molim te
Izgradi mi kuću od sunca
I pokloni mi haljinu
Satkanu od mjesečevih zraka

Ne tražim ništa nemoguće
Ništa neostvarivo
Tražim samo jedno
Najobičnije malo čudo
U tvojoj duši skriveno je
Tajna koja može sve
Ime joj je
ljubav.

Jarunski nokturno

Htjela bih

Da sanjaš noćas

Moje snove

I uhvatiš u svoje

Male dlanove

Pregršt zvijezda

Koje su nečujno pale

U srebrno jezero...

željela bih

Da skineš ove večeri

Mjesečev prah

S mojih usana

I spasiš me očaja

Tuđih dodira...

Ali ti

Ti odlaziš

Mašeš mi

Polako te sakrivaju

Svjetla grada

A ne znaš

Da u tom trenu

Nestaju čitavi svjetovi

I da je dio moje duše

U toj noći

Zauvijek pripao

Tebi!

Sonet

Znam, budiš se ponekad s osjećajem praznine
I s tugom na usnama
Jutra su ti hladna
Iako ne želiš razmišljati o tome

Znam, imaš nasmijane oči
Kad me sanjaš
A obrisi mog lica bespovratno se
Gube u tvojim mislima

Preblizu sam ti da me jasno vidiš
Nestvarna u tvojim jutrima

Predaleko sam da me dodirneš
Nedohvatljiva u tvojim noćima.

1994.

Vrisak

Htjela bih vrisnuti do Neba,

no moj očaj je nijem

zaledio se na mojim usnama…



Željela bih da sam čvrsta kao Zemlja

da me ne bole

koraci koji odlaze….



Htjela bih da sam Voda

u kojoj neprimjetno plivaju

i moje suze….



Željela bih biti Vatra

da me manje peče

ovaj plamen u duši…



Htjela bih da sam Zrak

da me udahneš

i da ostanem dio Tebe….



No ja sam samo mala Zvijezda

udaljena dvjesto i nešto svjetlosnih godina

čija se Svjetlost

prošle noći, te srebrne noći

razbila u bezbroj kristala

nemoćna

pred iluzijom Bezdana

jedne moćne Čarobnice…

Riječi

Moje riječi

nisu moje

Nastale su u kristalnim

planinama

Kotrljale se niz slapove nemirnih

rijeka

Tonule u dubine mora

Uzdigle se u oblake

Pjevale s vjetrom

Prošle su cijeli svijet

I razbile se u tvom

srcu.

Smijeh i suze

Možeš se smijati
svemu
Šarenim crtežima
Nestašnim klaunovima

Možeš se smijati
Drveću koje stoji beskrajno dugo
Travi koja raste
Leptirima
Pticama
Cvijeću

Možeš se smijati
Planinama
Kiši
Snijegu
Vjetru i oluji


Možeš se smijati
svemu
Osim mojim suzama
Dug je njihov put do
mojih očiju
Još duži put čeka ih
da bi zaspale na tvom dlanu.

Za zauvijek

Gledala sam dugo u zvijezde neku noć.
Diviti se tim bićima koja i ne znajući pružaju
čovjeku poneki trenutak sreće je veličanstveno.

Volim zvijezde i volim slušati njihovu muziku
beskraja, čujnu i nečujnu, smislenu i bez smisla,
koja dolazi, prolazi kroz nas i u trenutku odlazi
odjekujući o nepostojeće stijene beskrajnoga prostora
svemira i našim čulima. Volim ih, a voljeti nešto
što je neuhvatljivo treba znati. Treba ustrajati
u ljubavi, a znati da ta ljubav ubija.
Polako. Ostavljajući tragove u ogledalu koje mi
kaže da se samo jednom dajem ovako, na ovaj
način, tebi, u ovim trenucima i nikad, nikad više
i nikom drugom osim tebi.
Ogledalo me gleda, na licu tragovi tebe, u očima
tvoj lik, u zraku lebde neki čudni mirisi, svaki
moj korak slijedi tvoja sjena. Svuda samo
tragovi.

I kao što se kometi u svom vijeku postojanja susretnu
možda samo jednom, u jednom trenutku, tako se i neki
ljudi u životu susretnu samo jednom. I tada treba
znati maštati, željeti, davati, htjeti, poklanjati ... i
treba znati to zadržati inače sve pada uz zastrašujući
bljesak u kaos sjećanja koja samo bole. I treba
znati i htjeti nastaviti živjeti sa sjećanjima na neke
trenutke koji samo možda meni nešto znače.

Hoćemo li se boriti protiv vremena koje je van naših
želja, protiv društva koje nam krade naše trenutke ili
protiv ljudi koji su podli, koji nam samo lažu i osuđuju
nas jednostavno samo stoga što nisu u stanju
razumjeti nas ili jednostavno ne žele shvatiti.
Hoćeš li baciti oružje ili boriti se sad ovisi samo o
tebi.

Raširene zjenice, dodiri, to su samo simboli jezika bez
riječi koji počinje tamo gdje običan govor bespomoćno
prestaje. I u tom kaosu strasti, temperamenta i želja
upoznajemo sebe i tada smo onakvi kakvi uistinu jesmo.
Iskrena djeca. I to se ne zaboravlja.

Nauči sačuvati zvijezde u širini svojih očiju i
tada sve nemoguće postaje moguće.
Samo korak je do druge stvarnosti, do tog prostranstva
u kojem vrijeme i prostor postaju samo
"sada" i "ovdje".

Godišnjica

Koračam polako, sasvim polako. Još petstotinjak metara do Tvoje ulice, još petsto i nešto mojih koraka. Kasno je, umor mi viri ispod trepavica, ali ipak… idem. U ruci mi ruža, čvrsto je držim i s čuđenjem gledam kako mi se njen trn zario u dlan. Zario u dlan ili dušu? Kapljice krvi na crvenim laticama tako odudaraju od tradicionalnog zagrebačkog sivila i podsjećaju na nešto, nešto davno izgubljeno.

Znači li i Tebi ovaj dan tako silno, toliko duboko kao i meni? Čekaš li? Osluškuješ li korake u predvorju? Ili se predaješ zaboravu, svakodnevici… ne sluteći da mi je danas svaki korak istovremeno lak i beskrajno težak. Nakon tri godine…hoćeš li mi konačno reći “da”?

Odjednom ispod mojih nogu pojavljuje se bjelina škriputavog snijega. Onog, davno otopljenog ili je to bilo samo tri zime unazad? Sjećaš li se kako su moji prsti bez prestanka iscrtavali mala srca na zaleđenim prozorima Tvoga auta?
Te se večeri stalno iznova ponavljala jedna te ista pjesma: “I really love you, I really love you, I really love you again, I really love you… more than a friend…”
Ona silna bol u meni koja je molila za tvoj dodir… pa i najmanji, slučajan…
Svjetlost svijeća, miris cedra i bergamota. “You, you got me starving for your love, your love”. I Tvoja predaja, uz riječi:”ovakvu ljubav ne mogu odbaciti”. Prepoznavanje?! Možda!
Te noći, ledene zvijezde zalijepile su se na moje prozore dok su Tvoje vrele usne otapale led u mojoj duši. Ili se to topio led u Tvojoj? Tko bi to sada znao…

Jedino što sada želim je da se više nikada ne izvlačiš iz mog zagrljaja u ponoć i odlaziš kući. Želim da me jutra bude u Tvojem zagrljaju s okusom voća i meda. Predajem Ti se kao obala moru, preplavljena, natopljena od silnog udara valova… Gdje li je sada to bezbrižno ljeto i vrelina sunca upletena u našu kosu.

Ta luckasta godina pomrčine sunca i mog beskrajnog straha od “kraja”. Zajednička buđenja, moje lice na Tvojim grudima, umirujući otkucaji Tvog srca tjerali su iz mene svaki strah. Praskozorje ljubavi, miris mora, kliktaj delfina… Zaista želim ostati s tobom u vječnom ljetu, na otoku prepunom borovih iglica i mirisa lavande. Neka vrijeme samo ide, ja ostajem. I neka sanjam.

Na trenutak me bude svjetla semafora. No, korak po korak i grad ponovo nestaje. Padam u vrtlog, kaos slika i sjećanja. Samo Te volim, samo to. Važno mi je samo da Te nađem, dodirnem. Hoćemo li biti Jedno, od današnjeg dana, ovog četvrtog veljače, ili smo osuđeni na vječne, nesretne dvije polovice koje se traže? Tko si Ti, tko sam ja? Ti… ja… ljubav… Jedno!
Hoćemo li biti, jesmo li? Jesmo li bili… zauvijek. Postoji li uopće netko drugi, netko osim nas, netko ili nešto što nije ljubav?!

I tada, i sada, gledam Te… očiju širom otvorenih u kojima je sve stalo, a kreće se nesmiljenom brzinom. Brže, brže, sve brže… I vidim Te.. Vidim kako prvi puta odlaziš od mene, kako me gledaš s nevjericom dok Atlantida gori i nestaje, vidim kako mrziš sve što je egipatsko, a osobito veliku svećenicu čija si robinja. Umirem od tvog rimskog mača kojeg si mi zabio u srce kao dostojan protivnik. Ostavljam Te, Tebe, svoju ljubavnicu, na milost i nemilost inkviziciji. Čuvaš me kao malu indijansku bebu, ali nisi me mogla sačuvati od vatre, mama. Vatre, koja je ne jednom natjerala naše duše da se ponovo, i uvijek iznova rađaju i traže. Na sve moguće i nemoguće načine. To silno vrijeme traženja, u kojem si bio, u kojem si bila, moja ljubavnica, suprug, brat, sestra, prijatelj, dijete, učitelj, majka, otac, Bog… sve.

Gdje je tome kraj? Ima li ga uopće? Postoji li uopće vrijeme počinka, smirenja? Ili je sve neprekidna mijena u kojoj samo iznova mijenjamo maske, uloge, drame… Ti i ja smo svaki čovjek, svaka žena, svaki kamen, travka, životinja koji su ikad bivali u postojanju. Ti i ja Jesmo. Ljubav. Jedno. I više ne sumnjam u Tvoj odgovor, ovaj put ne. Danas dolazim da ostanem.

Stigoh, drhtavim rukama zvonim na Tvoja vrata. Otresam nepostojeći snijeg s cipela. Trenutak sumnje. Otvaraš vrata. Ulazim.

Priča je prvi puta objavljena 2002. na natječaju za kratku ljubavnu priču na Vip portalu, osvojila je treću nagradu, kasnije je još objavljena na Corneru 11.12.2003.

Fantazija

Padam polako i zaranjam lelujavo u dubinu. Toplo mi je i sigurna sam iako se već polako rastajem sa svojom osobnošću. Meni ionako nije važno... Nije, zaista, nije. Znam da kad potpuno utonem i zaronim da ću se probuditi u svijetu šarenih snova kao potpuno druga osoba. I bit će mi svejedno što u stvarnosti radim, osjećam, mislim i čija sam. To ću ostaviti suncu i danu. Ali ovdje, na astralnim ravnima, ja sam slobodna od svega. I sjest ću kao i jučer ispod ogromnog drveta i zamislit ću da pokraj mojih nogu teče zelena rijeka koja se gubi negdje u daljini, i tko zna, možda čak i natapa Zemlju s koje sam upravo stigla. Isti trenutak misao slijedi želju i stvara prekrasnu hladnu rijeku…. Uranjam u nju…do bokova. I čekam… tebe.

Ti si još s druge strane, osjećam tvoje zaranjanje i kako se gubiš. Nestrpljiva sam, al' samo malo. Znam da ćeš stići za koju minutu neodoljivo privučena samo mojom željom. Izlazim iz rijeke i sjedam na obalu obasjana svjetlom koje izvire sa svih strana. Polako i nježno tvoji obrisi se počinju ocrtavati ispred mene. Sjedaš na travu boje mentola i prepuštaš svoju kosu vjetru. Slutim tvoj osjećaj slobode iako ne želiš da ja to vidim i znam. Riječi ovdje ne postoje… misli nam se pletu… i dobro je …tako. Znam svaku tvoju misao i svjesna sam svega što želiš i trebaš… i želim ti dati… sada… uzmi… molim te… samo noćas…tako sam te gladna….i ne krijem više to…ne ovdje…

Pitam se kakvog su okusa tvoji poljupci, prilazim i onako pahuljasto i nježno dodirujem ti lice. Osjećam te. I nijemo te molim da se svega sjetiš sutra kad se probudiš i otvoriš oči. Hoćeš li?

Prelazim ti prstima preko vilinskih usana, kose…tako si neobična, nestvarna… Zagrlit ću te čvrsto, koliko je god moguće u ovom nepostojanom svijetu koji će trajati toliko dugo kao i moj san… ili tvoj? Tko koga ovdje sanja? Hoćemo li si to ikad priznati? Hoćemo li se ikada usuditi izgovoriti? Strah i stid… sve se isprepliće… kao i naši prsti u ovom nijemom zagrljaju, samo tren prije buđenja u kojem će prve zrake sunca razbiti naše krhko i privremeno utočište….razdvojiti nas…. Rasuti našu želju i ljubav u tisuće svakodnevnih stvari…

Ova je priča prvi put objavljena na Corneru 3.6.2003.

Astralni poljubac

Bilo je tako iznenada. Šetala sam onako lagana nekim pahuljastim livadama i zastala. Osjećala sam prisutnost. Okrenula sam se zatvorenih očiju i ostala tako. Osjetila sam njenu dušu. Poluotvorenih usana osluškivala sam. Ništa. Nikakav zvuk. Samo miris. I dodir njenih nježnih ruku koje su me istovremeno čvrsto, ali nježno zagrlile. Poljubac je bio bezvremenski, nježan, vječan.
Na nekoj razini naše duše su se dotakle.
I sad strepim. Što ću ti reći kad te sljedeći puta vidim? Što ćeš ti meni reći?

Popis svih postova

Astralni poljubac
Fantazija
Godišnjica
Za zauvijek
Smjeh i suze
Riječi
Vrisak
Sonet
Jarunski nokturno
Sinestezija
Još jedna astralna
Ljubavna
Vidjet ću te...uskoro
Sanjam...
Žena u bijelom
Pokoji potez kistom na platnu Ljubavi
Drvo po drvo - šuma!
Za jedan otkucaj srca
Kad mi dah zastane
Kako bi to izgledalo?
My Dream Shoes Moments
N.
Ponoć je...